Lajoš Vermeš jedna je od najistaknutijih osoba u povijesti sporta na ovim prostorima, a o njegovoj posvećenosti sportu svjedoče brojni zapisi i povijesne činjenice koje govore o čovjeku koji je svo svoje vrijeme, entuzijazam, novac i ljubav uložio u njegovo promoviranje. U vrijeme kada fizička kultura i sportske discipline nisu bile toliko popularne i praćene kao danas, ovaj je plemić oživio kult sporta ne čekajući obnovu Olimpijskih igara, već ih je sam osmislio i organizirao na Paliću davne 1880. godine.
Lajoš Vermeš nositelj je 35 sportskih titula te je višestruki prvak Subotice i drugih europskih gradova. Na natjecanjima je osvojio 16 pehara, 250 medalja, 120 diploma i 140 lovorovih vijenaca.
S ciljem da kontinuirano radimo na očuvanju sjećanja na jednu od najznačajnijih ličnosti Palića, razgovarali smo s njegovim izravnim potomkom – Mihaljem Vermešom, umirovljenim profesorom matematike. U nastavku teksta slijedi njegova priča o poznatom Lajošu Vermešu.
Zahvaljujemo gospodinu Vermešu što nam je omogućio pristup osobnoj arhivi i obiteljskim fotografijama objavljenima u ovom tekstu.
Foto: Mihalj Vermeš, unuk Lajoša Vermeša
Lajoš Vermeš (mađ. Nagybudafalvi Vermes Lajos, 28.06.1860. – 22.05.1945.) rođen je u bogatoj veleposjedničkoj obitelji. Ljubav prema sportu naslijedio je od oca Nandora, sudionika revolucije 1848. godine.
Vermesov otac bio je odvjetnik, osnivač Lovčkog društva u Subotici, a također se bavio tada gospodskim i modernim sportovima poput konjskih utrka i utrka pasa.
Foto: Ferdinand Vermeš, oko 1878. godine
Lajoš Vermeš je od svoje 10. do 18. godine pohađao pijarističku gimnaziju u Budimpešti, gdje su se izučavali latinski i grčki jezik. Kao niži gimnazijalac počeo se baviti gimnastikom, i to u Nacionalnom gimnastičkom društvu. Bio je nadahnut antičkim Olimpijskim igrama i helenskom kulturom općenito. 09.12.1877. Sa svojih 17 godina osvojio je prvo mjesto u državi u gimnastičkoj disciplini konj s hvataljkama, što je ujedno bila i njegova prva medalja. Sport i natjecanja tada su odredili ostatak njegova životnog puta. Sport mu je bio životni cilj i značio mu je sve u životu – kao i Palić.
Kako su pisale tadašnje novine, mnogo je dobio od sporta, ali je još više dao. U subotičkom listu „Napló“, pod naslovom „Sijač“ subotičke fizičke kulture, u svojoj 76. godini dao je opširan intervju u kojem je izrekao jednu simpatičnu romantičnu misao:
„U najranijoj mladosti zaručio sam se sa sportom i ostao sam vječni zaljubljenik.“
Putovao je po zemlji, organizirao natjecanja širom države i osnivao sportske klubove. Osim gimnastike, njegovi omiljeni sportovi bili su hrvanje, dizanje utega i boks, a od atletskih disciplina skok u dalj, skok u vis i trkačke discipline. Ipak, njegova najveća ljubav bio je biciklizam. 1878. Kada se 1880. godine vratio iz Pešte, sa sobom je donio bicikl, pa je tako Subotica dobila svoj prvi bicikl. Dvije godine ranije otputovao je u Napulj (Sicilija) kako bi uzeo mjeru diska s originalnog kipa – riječ je bila o Mironovu „Bacaču diska“. Prema toj mjeri izlio je željezni disk promjera 220 mm (2/3 oštrog i 1/3 tupog ruba) i tako je prvi disk stigao u Suboticu.
Na biciklu, ili kako ga je nazivao „željeznim konjem“, pravio je velike ture po zemlji, sudjelujući u kraćim i dužim natjecanjima. Privlačile su ga novotarije, pa i ekstremni izazovi, pa je tako na biciklu izvodio razne akrobacije. Također je volio mačevanje, polo i druge sportove, i kao organizator i kao natjecatelj.
Foto: Lajoš Vermeš na biciklu, Subotica, 1880. godine.
Sportske igre 1880. – 1914. Nadahnut antičkim Olimpijskim igrama, dobio je ideju da na svom imanju organizira palićke sportske igre, kasnije nazvane Palićka olimpijada – naziv koji sam Vermeš nikada nije koristio. Bio je inicijator, organizator, mecena, aktivni natjecatelj i veliki promicatelj sporta i tjelesne kulture.
Dr. Branko Mrkić, profesor i direktor Fakulteta fizičke kulture u Novom Sadu, poznati istraživač povijesti sporta, u svom sveučilišnom udžbeniku iz 1975. godine pod naslovom „Palićke sportske igre“ piše sljedeće:
„Palićka olimpijada u razdoblju od 1880. ” – 1914. se slobodno može nazvati zlatnim dobom sporta, jer su se na Paliću organizirale takve sportske priredbe koje je pratila cijela sportska javnost. Na tim su natjecanjima u velikom broju sudjelovali najpoznatiji sportaši Europe toga vremena, a natjecatelji s područja Vojvodine tada su po prvi put ostvarili vrhunske rezultate.
Njegova sportska filozofija, koju obitelj Vermeš i danas s ponosom ističe, glasila je: „Sport mora biti dostupan svakom čovjeku i mora biti sastavni dio svakodnevnog života.“ To je u to vrijeme nesumnjivo bila hrabra, napredna i demokratska ideja, odnosno ono što bismo danas nazvali „modernim europskim razmišljanjem“, tim više što je sport tada bio privilegija plemstva i bogatih slojeva društva.
Foto: Scena hrvanja, Lajoš Vermeš s učenicima u Cluju, 1899. godine.
Foto: Lajoš Vermeš s učenicima tijekom hrvanja u Cluju, 1899.
Upravo zbog te ideje i njezine provedbe čuli su se i disonantni tonovi iz Pešte, gdje se o njemu govorilo s diskretnim omalovažavanjem jer se natjecao s „običnim“ ljudima. To se može naslutiti i u knjizi dr. Lászlóa Siklóssyja iz 1929. godine:
„Lajoš Vermeš osamdesetih godina pravi je all-around atlet svojega doba, najkarakterističnija sportska ličnost. Neovisno o nekim njegovim neobičnim osobinama, u mađarskoj sportskoj povijesti on je najgorljiviji sportski agitator, koji se ne obazire na životnu realnost. Cijeli je čovjek jedno oduševljenje, svojevrsna hipertrofija, koji poput grčke vatrene baklje juri cestom života kako bi propagirao slavu sporta, svoje domovine te užeg zavičaja – Palića i Subotice.“ Natjecanja Evo prijevoda na hrvatski jezik uz stilsku prilagodbu:
Vermes je sa dvije godine mlađim bratom Nandorom, četiri godine mlađim bratićem Belom, kao i s prijateljem Nikolom Matkovićem, osnovao prvo gimnastičko društvo. U sklopu tog društva, kao članovi kluba, počeli su organizirati Palićke sportske igre u duhu antičkih igara. Prve igre održane su 26. kolovoza 1880. godine. To znači da je olimpijski duh na ovim prostorima naišao na plodno tlo i razvijao se čak 16 godina prije nego što se uopće počelo razmišljati o obnovi modernih Olimpijskih igara.
Prvo natjecanje bilo je vrlo skromnog sadržaja i obuhvaćalo je svega tri discipline: hrvanje, skok u dalj i bacanje kugle. Već sljedeće godine broj disciplina povećan je na šest, a 1882. godine samo u gimnastici natjecalo se u čak tri discipline. Svake sljedeće godine sportske igre obogaćivale su se novim sportovima i sadržajima, razvijajući se postupno u međunarodna natjecanja s više tisuća gledatelja. Za tu su prigodu uvodeni i posebni vlakovi za posjetitelje, a sportske igre postale su glavna atrakcija Palića.
Organizacija Palićkih sportskih igara bila je pionirski pothvat jer se u to vrijeme još nije ni razmišljalo o obnovi modernih Olimpijskih igara, a za neke discipline nisu postojala ni službena pravila pa su ih organizatori sami oblikovali. Gledano današnjim očima, neke su discipline bile prilično neobične. Među njima su se nalazili pentatlon organiziran na tradicionalan grčki način u izvornoj opremi, bacanje diska i koplja, trčanje, skok u dalj i hrvanje.
Kod bacanja koplja i diska nije se mjerila samo daljina, već je bilo potrebno pogoditi i cilj. U bacanju kugle, osim daljine, mjerila se i visina postignutog hica. U boksu se nije pobjeđivalo nokautom, već se pobjeda određivala poput mačevanja – na dodir (tuš). Natjecanja u plivanju s preprekama održavala su se na Palićkom jezeru, gdje su na stazama bili postavljeni balvani. Vožnja biciklom s preprekama organizirala se na relaciji Palić – Subotica – Palić. Održavale su se i discipline poput skoka u vis, skoka u dalj i skoka s motkom, pri čemu su natjecatelji skakali s trampolina. Još jedna neobična disciplina bilo je natjecanje jedriličara na zaleđenom Palićkom jezeru.
Osvajači medalja bili su bogato nagrađivani, a sportska natjecanja u Pešti i Beču vremenski su se usklađivala s Palićkim igrama jer se znalo da najbolji sportaši sudjeluju upravo na njima. Na kraju natjecanja organizirani su i raskošni balovi.
U stručnoj literaturi Palićke sportske igre priznate su kao preteča modernih Olimpijskih igara. Imale su velik utjecaj na razvoj sporta i tjelesne kulture u Subotici, koja je krajem 19. stoljeća dobila epitet grada sportova. Natjecanja su privukla velik broj posjetitelja iz drugih krajeva, što je potaknulo razvoj turizma i motiviralo ljude da na Paliću grade svoje raskošne vile, doprinoseći snažnoj urbanizaciji i općem procvatu mjesta.
Zanimljiv, a manje poznat podatak iz tog vremena jest da je tada definiran i kodeks amaterizma, sa strogim kriterijima o tome tko se može smatrati sportašem amaterom. Francuski aristokrat Pierre de Coubertin, osnivač olimpijskog pokreta, 1894. godine u Parizu na Sorboni sazvao je osnivanje Olimpijskog odbora sa zadatkom da 1896. godine u Ateni organizira prve moderne Olimpijske igre. Poziv za taj događaj stigao je i Subotičkom gimnastičkom društvu, ali Vermes, najpoznatija sportska zvijezda tog vremena, smatrao je važnijim organiziranje vlastitih sportskih igara te nije otputovao na to okupljanje.
Početkom 1884. godine na svom je imanju na Paliću izgradio atletsku stazu elipsastog oblika, opsega 225 metara. Oko staze podignute su tribine za gledatelje, tzv. „zatvorena arena“, koja je bila prva takva arena u tadašnjoj Mađarskoj.
Ako želiš, mogu ti napraviti i kraću verziju (za turističku tablu, web ili brošuru) jer je ovaj tekst dosta dug za informativne ploče.
1892. Te je godine izgradio sportski hotel, tzv. „Sovinu kulu” (Bagolyvár) s 60 ležajeva, gdje su natjecatelji imali besplatan smještaj – prema pisanju lokalnih medija, prvo olimpijsko selo. Iste godine izgradio je i asfaltiranu biciklističku stazu elipsastog oblika, opsega 500 m, treću takvu u Europi (nakon Engleske i Njemačke). Ove dvije investicije koštale su ga tadašnjih milijun forinti, a za usporedbu, godišnja plaća službenika u to vrijeme iznosila je svega 300 forinti.
Investicija na obali Palićkog jezera predstavljala je velik pothvat, s obzirom na to da je sama obala bila muljevita, pa je bilo potrebno dopremiti ogromne količine zemlje kako bi se teren nasuo i pripremio za gradnju. 1891. e je godine na obali jezera izgradio montažnu tribinu za gledatelje, a ujedno je unajmio i brod na kojem su izvođene grčke tragedije s glumcima iz Pešte. Osim Sovine kule, svojoj je majci izgradio vilu „Luiza“, a obje vile postoje i danas. Na mjestu današnjeg Eko centra sagradio je i tzv. „Vermesovu vilu“, dok je današnja „Riblja čarda“ nekoć služila kao fiskulturna dvorana.
Proslavljena i, nažalost, preminula glumica Mira Furlan prilikom gostovanja na Palićkom filmskom festivalu, gdje je svojedobno bila predsjednica žirija, bila je smještena na Paliću upravo u poznatoj vili „Luiza“. O toj je vili govorila samo u superlativima, uspoređujući čitav ambijent s onim kakav se može vidjeti jedino u američkom Hollywoodu.
Lokalni tisak 1894. godine piše kako se na Vermesovu imanju u Ahilonu (Domu atletičara), koje je služilo za smještaj, prehranu i sport, nalazilo čak 15 objekata. Zbog velikog broja posjetitelja na sportskim igrama Vermes je došao na ideju o uspostavljanju tramvajskog prometa između Subotice i Palića, no taj ga je pothvat na kraju doveo do bankrota.
Manje je poznato da je zgrada na adresi Park Ferenca Rajhla 9 u Subotici također bila u njegovu vlasništvu, ali ju je zbog loše financijske situacije bio prisiljen prodati svome stricu. Nakon financijskog sloma 1895. godine prihvatio je poziv iz Cluja te postao profesor gimnastike na sveučilištu nazvanom po tadašnjem caru Franji Josipu. U Cluju se oženio i dobio troje djece te je ondje živio sve do 1914. godine, kada se s obitelji vraća na Palić. Iste godine ondje mu se rodio sin Mihalj Vermes, posljednje od četvero njegove djece.
Godine 2016. Mađarski olimpijski i sportski muzej objavio je studiju pod naslovom „Prvi mađarski sportski fotograf“, u kojoj se navodi da je Vermes imao vlastiti atelje sportske fotografije. Taj atelje nije imao komercijalnu svrhu, već je služio isključivo promicanju sporta. Vermes je također konstruirao stroj s posebnim aparatom koji je nepokretnu sliku pretvarao u pokretnu – prvi takav u Europi nakon Amerike.
Foto: skok u dalj, autor Lajoš Vermes, oko 1880. godine.
Suradnja između Palićkih sportskih igara i Beograda započela je 1884. godine, kada su na Palićkim igrama sudjelovala tri natjecatelja iz Beograda – dva službenika i jedan trgovac. Oni su se odmah uključili u sportska natjecanja, ali i u forume igara.
Tijekom svog angažmana u Cluju, 1898. godine, Vermes dobiva poziv srpskog kraljevskog dvora da bude učitelj mačevanja mladom kralju Aleksandru Obrenoviću. Vermes je s oduševljenjem prihvatio poziv srpskog kraljevskog dvora te je ondje proveo šest tjedana kao učitelj mačevanja.
Pozlaćena sablja na kojoj je ugravirano „Kralj Aleksandar“ danas se nalazi u Gradskom muzeju Subotice i predstavlja značajan dio postava u zbirci naoružanja i vojne opreme.
oto: scena mačevanja, Lajoš Vermes u Cluju, 1900. godine
21. Dana 22. srpnja 1900. godine uslijedilo je zanimljivo sportsko gostovanje Subotičana u Beogradu pod pokroviteljstvom kralja Aleksandra. U najavi gostovanja navodi se da su gosti sami platili prijevoz vlakom do Novog Sada, nakon čega su brodom doputovali do pristaništa u Beogradu. Bili su smješteni u nekadašnjem hotelu „Pariz“.
Na put je krenulo 40 natjecatelja, među kojima su bile i četiri žene. Tom su prilikom Subotičani velikom Beogradu predstavili nogomet, što bi za proslavljene igrače Crvene zvezde i Partizana danas zasigurno bila vrlo iznenađujuća činjenica.
Te je večeri kralj priredio i svečani banket, na kojem su Lajoš Vermes i Nikola Matković demonstrirali svoju vještinu mačevanja, boreći se s belgijskim predstavnicima tog sporta. Velikani Palićkih sportskih igara Braća Vermes – Lajoš, Nandor i Bela – bili su izuzetno dobri i svestrani sportaši, a Lajoševa su braća ujedno pomagala u organizaciji sportskih igara. Nikola Matković bio je izvrstan sportaš, profesor gimnastike u gimnaziji i vrstan trener. Godine 1900., na velikom atletskom mitingu u Pešti, na opće iznenađenje, s ekipom tadašnje gimnazije osvojio je prvo mjesto. Car Franjo Josip osobno je čestitao Matkoviću na tom velikom uspjehu.
Pod okriljem Palićkih sportskih igara stasali su poznati sportaši koji će slavu subotičkog sporta pronijeti širom zemlje i svijeta, među kojima su Đuro Stantić i čuveni Ivan Sarić. Đuro Stantić bio je izniman sportski talent koji se istaknuo u brzom hodanju krajem 19. stoljeća na Palićkim sportskim igrama. Tadašnji trener Nikola Matković, shvativši o kakvom je talentu riječ, počeo je trenirati Stantića.
Zanimljiv detalj vezan uz Stantića jest da se na svojim prvim natjecanjima pojavio u građanskom odijelu i čizmama, što je izazvalo negodovanje sudaca i publike. Jedan od njegovih najvećih uspjeha ostvario je u Berlinu 1901. godine, kada je postao svjetski prvak u brzom hodanju na 75 km, s impresivnim vremenom od 8 sati, 16 minuta i 24 sekunde, što znači da je njegova prosječna brzina bila gotovo 9,3 km/h.
Najveći uspjeh postigao je 1. lipnja 1906. godine na međuolimpijskim igrama u Ateni na utrci od 3000 metara, a na uspjehu mu je osobno čestitao tadašnji grčki kralj. Tako je prva olimpijska medalja stigla u Suboticu.
Ivan Sarić bavio se atletikom, no najveće uspjehe ostvario je u biciklizmu. Nakon izvanrednih rezultata u više disciplina na natjecanju u Beogradu, čestitke mu je uputio sam kralj Aleksandar. Bio je i odličan nogometaš, a 1910. godine prvi se na Balkanu vinuo u nebo vlastitim zrakoplovom. Model tog zrakoplova danas je izložen u Muzeju zrakoplovstva u Surčinu. Subotica mu se odužila tako što je srednja tehnička škola ponijela njegovo ime.
Vermesov sin Mihalj i Ivan Sarić dugi su niz godina zajedno radili u upravi grada Subotice. Upravo zahvaljujući toj činjenici sačuvani su mnogi manje poznati detalji o Vermesovu životu iz Sarićeve perspektive, s obzirom na njegovo veliko poštovanje prema Vermesovu liku i djelu.
Gustav Šimoković, poznati hrvač, reprezentativac, trener i učitelj naših veterana – hrvača olimpijaca i svjetskih prvaka koji su osvojili mnoge medalje i donijeli slavu svojoj zemlji i Subotici – svoje je prve korake u ovoj disciplini učio upravo od Lajoša Vermesa. Šimoković je svojedobno bio trener Sreti Damjanoviću, svjetskom prvaku, dok je Damjanović kasnije bio trener našem olimpijskom prvaku Davoru Štefaneku.
Gustav Šimoković bio je i otac pjesnikinje i spisateljice Marije Šimoković, autorice lirskog romana pod nazivom „Bicikl gospodina Vermesa“. O nastanku svoga djela ona je zapisala:
„Vermes je ličnost u čiji život stane i biografija grada i biografija dobrih namjera. Fasciniralo me u njegovoj osobi jedinstvo dobrog, lijepog i mudrog, ta kalokagatija koja je bila toliko grčka, helenska, olimpijska.“
Za zasluge u razvoju, popularizaciji i omasovljenju sporta i tjelesne kulture, za naprednu sportsku filozofiju, značajnu ulogu u izgradnji tramvaja i sportskih objekata te za doprinos kulturnom i društvenom procvatu grada, Subotica mu je odala posebnu počast. Godine 1936., za vrijeme Olimpijskih igara u Berlinu, Vermes je kroz središte grada, u svojoj 76. godini, noseći olimpijsku baklju – trčeći.
Intervju koji je Vermes svojevremeno dao završava sljedećom rečenicom:
„Nekada sam bio veoma bogat čovjek. Na sport sam trošio mnogo novca. Na Paliću sam izgradio asfaltiranu biciklističku stazu i upravo mi je ta staza dala ideju da izgradim tramvaj do Palića. Sada nemam ništa, samo zdravlje i još nešto“, rekao je, izvukavši iz džepa i pokazavši doživotnu tramvajsku kartu koju je dobio od tramvajske kompanije.
Foto: Lajoš Vermes s obitelji, Palić, 1931. godine.
Zanimljiv osobni detalj vezan uz Lajoša Vermesa jest da je vodio svojevrstan dnevnik o obiteljskom stablu, u kojem je bilježio različite podatke o članovima svoje obitelji.
Lajoš Vermes preminuo je na imanju svoje kćeri u Bačkim Vinogradima, na samom kraju Drugog svjetskog rata, 22. svibnja 1945. godine, u razdoblju nakon odlaska okupacijskih snaga, a prije dolaska osloboditelja. Pokopan je na Bajskom groblju u mauzoleju obitelji Vermes, sagrađenom 1906. godine.
Palićka olimpijada obnovljena je 2000. godine, kada je obilježena 120. obljetnica njezina osnutka. Dana 26. kolovoza iste godine, pored „Riblje čarde“, otkrivena je spomen-ploča kao podsjetnik na nekadašnju asfaltiranu stazu – treću u Europi – podignutu 1891. godine, namijenjenu natjecanjima u biciklizmu i atletici. 31.07. 2004. Na samoj obali jezera postavljen je spomenik Lajošu Vermesu, izliven u bronci u prirodnoj veličini, koji gleda prema jezeru, pored Sovine kule koju je svojedobno izgradio za smještaj sudionika Palićke olimpijade. Posljednjih 15 godina najboljim subotičkim sportašima dodjeljuju se medalje Lajoša Vermesa, dok šetalište uz obalu Palićkog jezera danas u njegovu čast nosi naziv Obala Lajoša Vermesa.
Foto: spomenik Lajošu Vermesu, postavljen 2004. godine.