„U skulpturi treba izbjegavati pripovijedanje. Za to imamo riječi. Mislim da priču ne treba usađivati u kamen, drvo ili broncu, nego treba ostaviti slobodno oblikovanoj formi kamena, drveta ili bronce da govori svojim jezikom, svoju priču…”
Citat: Ana Bešlić za TV Novosti, 1980. godine.
(izvor: Yugopapir.com)
Foto: Ana Bešlić šezdesetih godina 20. stoljeća.
Ana Bešlić rođena je 16. ožujka 1912. godine na salašu „Šara Pustara“ u blizini Bajmoka na sjeveru Bačke, u uglednoj bunjevačkoj obitelji. Osnovnu školu završila je u Bajmoku, a školovanje nastavila u Zagrebu, Grazu i Beču.
Sa 18 godina prvi put dolazi u dodir s glinom koju joj je otac donosio s Dunava. Prva skulptura koju je izradila bio je upravo portret njezina oca. U Beograd se seli 1937. godine, a studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti započinje 1939., no zbog rata bila je prisiljena prekinuti studij. U ratu je izgubljen i njezin prvi rad – spomenuti portret oca.
Nakon završetka rata diplomirala je 1947. godine na kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Beogradu. Poslijediplomski studij završila je dvije godine kasnije kod profesora Tome Rosandića, a ubrzo postaje i suradnica u njegovoj radionici.
Prvu samostalnu izložbu imala je 1954. godine, kada je zajedno s Đorđem Bošanom izlagala u Subotici. Sudjelovala je na brojnim umjetničkim kolonijama i simpozijima, a izlagala je i na značajnim izložbama jugoslavenske umjetnosti u inozemstvu.
Poziciju modernističke kiparice u kiparstvu, gotovo isključivo muškom umjetničkom pozivu na jugoslavenskoj umjetničkoj sceni, osvojila je slijedeći spontano i elegantno vlastiti umjetnički put. Tijekom svog rada stvarala je i spomenička i skulpturalna djela koja se svojim oblikom razlikuju od velikih monumentalnih spomenika.
Uz Jovana Soldatovića, Ratimira Stojadinovića, Aleksandra Zarina, Mišu Popovića, Jovana Kratohvila, Miloša Sarića i Olgu Jančić, pripadala je krugu mladih kipara u grupi Prostor 8 (1957.–1958.), koji su nastojali dokazati višestruka značenja skulpture u okviru arhitektonskih cjelina i gradskih parkova.
Nakon studijskog boravka u Njemačkoj (1967.) počinje raditi s novim materijalom – poliesterom. U njezinu radu i umjetničkom razvoju uočena su četiri razdoblja: razdoblje školovanja (do 1954.), asocijativna forma (1954.–1962.), prijelazno razdoblje (1962.–1966.) i razdoblje sfere (od 1966.), s ciklusima Obojena lopta, Portret, Disk i Jastuci.
Foto: Skulptura 2a, 1973., obojeni fiberglas, Gradski muzej Subotica.
Izvela je značajan broj spomenika i skulptura u javnom prostoru i interijerima u mnogim mjestima nekadašnje Jugoslavije, kao i u svijetu. Dobitnica je velikog broja nagrada i priznanja: Nagrada 14. oktobarskog salona (Beograd, 1973.), Oktobarska nagrada grada Beograda (1979.), Dr. Ferenc Bodrogvari (Subotica, 1983.) i dr.
Skulpture Ane Bešlić nalaze se u zbirkama kako u zemlji, tako i u inozemstvu. Legat od dvadeset njezinih skulptura nalazi se u Gradskom muzeju u Subotici od 1983. godine.
Foto: skulptura „Ptice“, kao dio fontane iz 1913. godin
Osim skulpture „Ptice“ u središtu fontane iz 1913. godine, Ana Bešlić poklonila je Paliću još dvije prekrasne skulpture koje i danas oplemenjuju prostor Palićkog jezera.
Riječ je o skulpturama „Krila“ iz 1957. godine, koja je 1981. premještena s mjesta Spomen-česme na Rt pjesničke nade, te „Talija“ – prvoj izvedenoj skulpturi u javnom prostoru koja od 1951. godine krasi Ljetnu pozornicu na Paliću.
Foto: skulptura „Krila“, Rt pjesničke nade.
Foto: skulptura „Talija“, Ljetna pozornica.
Ana Bešlić preminula je 26. siječnja 2008. godine u Beogradu. Njezina djela još će nas dugo podsjećati na ovu jedinstvenu i talentiranu kiparicu s naših prostora.